"PF...moj omiljeni bend zauvek!!! Sto se Nicka kao bubnjara tice, slusajuci PF nikad mi se nije dojmilo da je to ne znam kako zahtevna svirka...medjutim, kolo srece se okrece i dodje na mene red da pokazem sta znam


P.s. Kum mi bio na koncertu Watersa u Zagrebu....sta reci a ne zaplakti..."
Mislim da bi mogli da porazgovaramo i o ovom, jako bitnom, elementu sviranja, kako bubnjara tako i celog benda! Svako ko se ozbiljnije bavio "crnackim" zanrovima (funk, jazz, blues, soul, reggae, ska itd...) je morao da savlada barem rudimentarno pomeranje gruva unapred (npr. swing) ili unazad (blues, reggae...) koje zapravo daje smek toj muzici i bez toga zvuci stegnuto i kompjuterski. E, sad dolazimo i do kompleksnije primene takvih pomeranja kao sto je Miron lepo primetio u PF pesmama. Da ne smaram sa primerima (to moze da ostanne za naredne postove: ), mnogi bendovi raznih zanrova, sto stariji sto noviji, u svojim pesmama imaju suptilne promene izmedju npr. strofe i refrena ili bridza i ostatka pesme u solo deonicama itd... Evo konkretan primer jako slican gorenavedenom. Imao sam priliku da iz blizine (prakticno iza ledja bubnjara) pratim koncert jednog Americkog ska benda (da me ubijete ne mogu da se setim imena) i posle par pesama skontam da ceo bend, kako krene refren, povuce unazad sasvim dovoljno da promeni gruv i da sve nekako "sedne" i zazvuci masno. Nista drugacije nije i u dosta pesama Metallice, iskusnog Pink Floyda i mnogih drugih, negde suptilno, a negde bas osetno! Poenta je da ceo bend ucestvuje u tom "shiftu" i to daje bas upecatljive efekte na atmosferu u pesmi!