Mladen Dimitrijević wrote:Jel ima veze kako se postavlja mikrofon na dobos (ukoso, zakrivljeno, paralelno)
i kakav se zvuk kako dobija postavljanjem?
Naravno da ima veze! Mikrofon reprodukuje ono što mu daš da "čuje". Ako je to kardioidni mikrofon (dinamički majkovi mahom jesu), znači da je prilično usmeren i jako osetljiv na promene ugla pod kojim ga staviš u odnosu na instrument. Konkretno u odnosu na bubanj (sner, tomovi), postoji nekoliko standardnih postavki i njihovih rezultata:
Usmeren ka centru plastike pod uglom od 30°-45°, kapsula inč-dva ulazi ka sredini bubnja - daje najviše "tačke" tojest udarca palice. Rezultat je najčešće prilično neprirodan zvuk sa malo karaktera i dosta neželjenih frekvencija, ali uz intervencije na ekvilajzeru može da služi za pojačavanje panča. Na tomovima daje "boomy" saund i uglavnom se takva postavka izbegava ako su na bubnju deblje opne. Na dobošu daje izražen plastičan zvuk, a može da pomogne u slučaju prevelike zvonjave nezademfovanog doboša.
Slična postavka, ali pod oštrijim uglom (10°-20°) na manjoj visin i- donekle vraća overtonove i zvonjavu, ali i dalje izdvaja zvuk same plastike i palice dok karakter samog doboša ostaje u drugom planu. Obe prethodne tehnike se u studijskim uslovima koriste pretežno za naglašavanje udarca i obavezno podrazumevaju da je karakter (shell) bubnja usnimljen drugim mikrofonima. U lajv situaciji su to uglavnom pomoćne tehnike kojima se pribegava ako sledeće ne zadovoljavaju.
Mikrofon pod uglom od 30°-45°, kapsula na samoj ivici bubnja usmerena ka spoljnom delu plastike - najčešća kombinacija koja daje izbalansiran zvuk plastike i shell-a. Kao i u svim ostalim postavkama, blizina mikrofona samoj plastici određuje i boju konačnog zvuka, najviše zbog proximity efekta gde manja razdaljina (sve bliže od 2-3 inča) pojačava basove. U ovoj varijanti je problematično što se loš štim, stare plastike i loša sviračka tehnika jako primećuju. Pažljivim eksperimentisanjem sa položajem i blizinom se obično dobije dobar saund.
Spomenuću još dve varijante, ali postoji još mnogo drugih pa da ne davim više no što već jesam. Prethodna postavka sa mikrofonom još udaljenijim od ivice bubnja dobijamo još više zvuka samog shell-a, ali se već dosta gubi panč. Može da bude korisna, ako muzika zahteva više prirodnog zvuka, pritom kod doboša ostaje jasan "crack" i žice snara, a na tomovima uglavnom nestaje "tačka". Još jedna varijanta je da mikrofon stoji pod 80°-90° upravno na plastiku inč-dva od ivice. Jako zademfovani bubnjevi dobijaju malo živosti, a približavanjem na pola inča od plastike takvog doboša dobijamo mastan panč kome opet treba podrške sobnih mikrofona. U ovoj varijanti je često neophodno ozvučiti i donju stranu doboša.
Sa svim ovim i ostalim postavkama je poželjno eksperimentisati, jer svaka varijacija bubanj-plastika-palice-svirač-itd. proizvode manje ili veće razlike u rezultatu. Što više mikrofona to više potencijalnih problema i više potrebe za iskusnim toncem koji se time bavi. Sami mikrofoni su stvar ukusa (zna se koji su oprobani, a koji se izbegavaju, to je posebna tema), ali sa skoro svakim može da se izvuče nešto upotrebljivo uz pažljivo postavljanje i slušanje.